Nanomaterijali se mogu pronaći u hrani koju jedemo. Mogu se upotrijebiti za povećanje nutritivne vrijednosti hrane ili za smanjenje količina aditiva kao što su šećeri, soli, umjetne arome i bojila u proizvodu.

Neki su nanomaterijali već desetljećima prisutni kao aditivi u hrani. Dva su takva primjera titanijev dioksid, koji se označava šifrom prehrambenog aditiva E171, i sintetička amorfna silika (SAS), odnosno E551. SAS se primjenjuje kao tvar za bistrenje radi uklanjanja suspendiranih krutih tvari iz tekućine u pićima, kao i za sprječavanje nastanka grudica u hrani u prahu. Kada se koristi za te primjene, zbog postupka proizvodnje dio čestica SAS-a i titanijeva dioksida koje se nalaze u prehrambenim proizvodima bit će u rasponu veličine nanoljestvice.

Jedno od područja koje se razvija jest upotreba nanomaterijala za poboljšanje unosa i otpuštanja hranjivih i drugih tvari, kao što su vitamini i omega-3 masne kiseline u prehrambenim dodacima. Nanomaterijali također mogu pomoći u raspršivanju tvari koje same po sebi nisu topljive u vodi.

Unatoč brojnim zanimljivim primjenama, postoje razlozi za zabrinutost u pogledu sigurnosti potrošača. U svrhu zaštite potrošača uspostavljen je strog pravni okvir, kojim je utvrđeno da uporabu nanomaterijala u hrani prije njihova stavljanja na tržište moraju odobriti regulatorna nadležna tijela te da se njihovi potencijalni rizici moraju detaljno ocijeniti.