Mnoge industrije u Europi proizvode i upotrebljavaju nanomaterijale, uključujući i proizvodnju kemikalija. Proizvodnja i uporaba tih materijala uređuje se propisima na razini EU-a i nacionalnim zakonodavstvima. Poslodavci moraju provjeriti imaju li radnici znanje i opremu za sigurnu uporabu tih materijala.  

Kako se nanotehnologija upotrebljava u proizvodnji širokog raspona proizvoda i spojeva, mnogi radnici mogu biti izloženi nanomaterijalima na radu. Nanomaterijali se često proizvode u zatvorenim sustavima, no do izlaganja može doći tijekom održavanja ili rukovanja gotovim proizvodima.

Nanomaterijali se također upotrebljavaju u „industrijama na kraju proizvodnog lanca”, kao što je automobilska industrija te proizvodnja kozmetike, elektronike, lijekova, medicinske tehnologije i tekstila. Kada se nanomaterijali upotrebljavaju kao pigmenti, primjerice u primjeni industrijskog spreja, izloženost se ne može isključiti. Stoga pri toj uporabi može postojati preporuka za ventilaciju ili uporabu osobne zaštitne opreme kao što su rukavice. Međutim, to možda neće biti dovoljno za osiguravanje sigurne uporabe, pa zato postoje i pravni zahtjevi prema kojima radnici moraju biti odgovarajuće osposobljeni kako bi mogli obavljati svoj posao na siguran način.

Upotreba nanomaterijala na radu ne znači da postoji rizik ili da se rizik ne može kontrolirati.

Rizik je kombinacija opasnosti i izloženosti. Opasna svojstva nanomaterijala određena su njegovim kemijskim sastavom i fizikalnim svojstvima, kao što su veličina, oblik i kristalna struktura te njegovi (eko)toksikološki učinci.

Danas se sumnja da bi neke vrste nanomaterijala, kao što su duga kruta vlakna koja ostaju u plućima, mogle imati potencijal za uzrokovanje fibroze i/ili upale. Nasuprot tome, čini se da je zdrava koža relativno otporna, pa i na nanočestice. Kad su nanomaterijali trajno prisutni u organizmu, to povećava njihov potencijal za štetno djelovanje.