Putem zraka koji udišemo izloženi smo brojnim spojevima, uključujući nanomaterijale. Tijekom života u prosjeku udahnemo više od 300 milijuna litara zraka, što je volumen 120 olimpijskih bazena.

Nanočestice udišemo u brojnim različitim situacijama, primjerice prilikom uporabe kozmetičkih proizvoda ili proizvoda u spreju koje koristimo u kućanstvima ili iz ispušnih plinova iz vozila i drugih izvora.

Neke nanočestice koje se prenose zrakom nisu opasne i neće nam oštetiti pluća, dok neke mogu izazvati zdravstvene probleme, alergijske reakcije ili čak tumore. Takav je primjer titanijev dioksid, koji se nalazi u proizvodima za zaštitu od sunca i za koji se sumnja da uzrokuje rak ako se udiše. Zbog toga svi proizvodi koji sadržavaju tu tvar u količinama iznad određene granice moraju biti označeni kako bi se ljude upozorilo i spriječilo da je udišu.

Različiti oblici istog nanomaterijala čak mogu imati i različite učinke. Primjerice, udisanje određenih oblika ugljikovih nanocijevi može prouzročiti fibrozu i rak pluća, dok s drugim oblicima to nije slučaj.

Kako bi razumjeli može li određeni nanomaterijal izazvati akutne ili kronične učinke, znanstvenici provode kratkoročna i dugoročna ispitivanja. Rezultati mogu pomoći u upravljanju mogućim rizicima povezanima s nanomaterijalima. Primjerice, iz njih se može zaključiti u kojim bi slučajevima mogla biti potrebna zaštitna oprema kako bi se spriječilo udisanje štetnog nanomaterijala.